Povijest poza i pokreta u trbušnom plesu duga je i interesantna. Antropolozi
tvrde da je trbušni ples bio izraz ritualne proslave plodnosti još u doba Paleozoika.
Najstarije rukotvorine prikazuju tijelo žene u pozama trbušnog plesa. Budući
da umjetnost uvijek odražava primarne životne događaje, pretpostavlja se da
je stara ikonografija žene koja pleše predstavljala vjersku, ako ne i spiritualnu
vezu između ženstvenosti, plesa i plodnosti. Najranije civilizacije srednjeg
istoka obožavale su ženska božanstva te je i mitologija tog doba fokusirana
na "ples rođenja", slavljenički ples koji čini direktnu vezu između ciklusa
žene i plodnosti zemlje. Vjeruje se da je biblijski "ples sedam velova" odstupanje
od mita o "pozdravnom plesu" (dance of shalom), povezanog sa božicom
zvanom Ishatar. Mitološki Ishatar predstavlja sezonsko rađanje i umiranje vegetacije.
Njen silazak u podzemni svijet reflektira jalovu zimu a njen povratak proljeće.
Otuda i naziv "pozdravni ples". Mitologija opisuje njeno putovanje u podzemni
svijet u koji nosi sedam dodataka, kasnije nazvanih velovi, kako bi prošla kroz
vrata podzemnog svijeta i spasila svog muža Tammuza.
Mnoge pred-kršćanske i pred-islamske religije uključivale su ples kao dio božanske proslave. Ples kao izraz proslave božanstava evolvirao je i pojavom faraonskih dinastija u Egiptu. Iz tog ranog doba egipatske povijesti ples se silovito počeo razvijati u stiliziranu zabavljačku umjetnost.
Zahvaljujući "putu začina", Srednji istok postao je centar kulturološke razmjene.
Narodi poput Turaka, Perzijanaca, Feničana, Španjolaca te Indijaca trgovali
su na području poznatom pod imenom Levant te je njihovo nasljeđe spoj raznih
kultura i umjetnosti. Tako su primjerice stari plesači u hramovima nadahnuli
kabaretne plesače Srednjeg istoka. Nomadskim Romima, koji su putovali Indijom
pridodaje se zasluga unošenja "živahnog" duha u ples. Mnogi ljudi Srednjeg istoka
tvrde da su Romi "Chengi" mnogo više pridonijeli nego Turci "Ghawazee" sugestivnom
stilu trbušnog plesa.